Zapuštena i neuređena: Uzdah kula polako nestaje, a skriva jednu od najljepših legendi uz Krku

Njihova priča odvija se u prvoj polovici 17. stoljeća, u vrijeme dok ovim krajem vladaju Osmanlije. Zaplet i tijek priče prouzroči agin pobočnik, mladi Husein koji se zaljubi u prelijepu Stanu i u želji da joj bude što bliže, nesretno pogiba. Mehmed begov bijes zbog te nesretne smrti svali se na sve stanovnike sela Rupe, a na kraju najviše na mladog Pavla Mandušića kojeg zatoči u kuli od Uzdaha iz koje on uzdiše za svojom voljenom Stanom. Priča ipak ima sretan završetak koji se dogodi na otočiću Visovcu koji u priči ima važnu ulogu, kao i njegov gvardijan Miho.

U središtu priče osim dvoje mladih nalazi se cijeli ovaj kraj, ali i kula, Uzdah kula, čiji ostatci i danas stoje na vrhu brežuljka ponad sela Dubravica. Ime kule veže se uz ovu legendu i uzdisanje mladog Pavla. Kula je nekoć dominirala krajem, sagradila ju je moćna velikaška obitelj Šubić prije dolaska Osmanlija i bila je jedna od mnogih utvrda sagrađenih s desne strane rijeke Krke, u Bukovici i Ravnim kotarima. S lijeve strane rijeke Krke i Čikole utvrde je gradila druga velikaška obitelj, Nelipčići. Tako su uz ove rijeke nastale utvrde Čučevo (Trošelj), Nečven, Rogovo, Kamičak, Ključica, a nešto dalje i Uzdaj (Uzdah kula). Početkom 16. stoljeća Osmanlije su osvojili sve ove kule, uključujući i Zečevo, Bribir, Ostrovicu, Sonković, skradinsku Turinu i druge. Jedan dio kula su porušili, a najveći dio nisu uopće koristili nego su prepustili propadanju. Tako su mnoge od njih protekom vremena postale ruševine ili su potpuno nestale, poput Rogova, a najvećim dijelom i Kamička. Neke od njih Osmanlije nastavili su koristiti, ali ne u obrambene ili vojne svrhe. U narodu se tradicionalno nazivaju „turskim kulama“, iako su sve nastale znatno prije ovih osvajanja, dakle pred 700 godina.

Niz povjesničara i arheologa bavio se ovim građevinama, ali ne u mjeri u kojoj bi ovi spomenici hrvatskoga srednjovjekovlja zasluživali. Među prvima koji se sustavnije bavio opisom utvrda bio je franjevac i povjesničar fra Stjepan Zlatović, ali je dugo nakon njega i Luje Maruna interes za istraživanje, a posebno valorizaciju ovih kula bio vrlo slab. Arheolozima su bila zanimljivija i važnija druga povijesna razdoblja.

Sustavan prikaz svih dotadašnjih povijesnih i arheoloških istraživanja prije dvadesetak godina donio je profesor Ante Juric u svojoj knjizi „Gradovi, utvrde i sakralni spomenici uz Krku i Čikolu“, opisujući sve utvrde uz ove rijeke. Prvo izdanje izišlo je 2004. u Matici hrvatskoj u Skradinu, a drugo pet godina kasnije. Knjiga je u značajnoj mjeri potaknula interes za ove utvrde, njihovu važnost i potrebu istraživanja. A naravno, potaknula pitanje konzervacije, obnove ili zaštite.

Sve utvrde i sačuvani ostatci utvrđenih gradova nalaze se u području Nacionalnog parka Krka, koji bi ipso facto trebao skrbiti o njima. Koliko mi je poznato u posljednje vrijeme sustavnije se radi na utvrdi Nečven, a navodno i Čučevu. Sve ostale utvrde prepuštene su svojoj sudbini i vremenu koje kao što nam je znano ne gradi nego razgrađuje. Najbolji dokaz tome je Uzdah kula. Još krajem 19. stoljeća ova cilindrična kula bila je visoka punih dvadeset metara, danas na najvišem dijelu jedva pet, odnosno četiri puta manje. Zapuštenost, neuređenost, zaraslost u grmlje i razbacano kamenje slika je ovog srednjovjekovnog lokaliteta danas, o čemu svjedoče slike u prilogu. Mora li to biti tako? Među svim spomenutim utvrdama Uzdah kula ima barem dva bitna razloga da ne bude prepuštena propadanju. Prvi je što je relativno lako pristupačna i do nje se može stići makadamskim putom, a manjim dijelom i pješke ili biciklom bez velikih napora. Dakle, mogla bi biti pristupačna posjetiteljima ili uključena u turističku ponudu. Drugi još važniji razlog, barem kad je riječ o turističkoj eksploataciji jeste što ova utvrda ima priču, piše Marinko Šišak za Dubravice.hr.

Legenda o dvoje mladih, Stani i Pavlu, našim pandanom Miljenku i Dobrili ili drugim znamenitijim literarnim parovima, izravno je povezana s nazivom i fizičkim postojanjem ove kule.

Protekom vremena gromovi, atmosferilije i ljudi rastočili su njene široke zidine, ali još uvijek je ima toliko da se može konzervirati, pa čak i rekonstruirati i pokazati i ponuditi sve većem broju posjetitelja koji svraćaju u naš kraj. Ili barem označiti i ne dopustiti daljnje propadanje. Nacionalni park Krka utemeljen je da čuva prirodnu baštinu, ali bez očuvanja tragova ljudske povijesti uz rijeku Krku prirodne ljepote ne mogu pokazati svo bogatstvo i kompleksnost odvijanja života i ljudskih sudbina vezanih kroz povijest uz našu krašku ljepoticu. Načelo da se ne dira priroda ne odnosi se na kulturno nasljeđe jer bez sustavne brige i ljudskih napora ono neminovno propada. Nacionalni park Krka nije jedina ustanova koja bi trebala skrbiti o zaštiti ovih važnih građevina uz rijeku Krku, ali je adresa s koje bi trebale ići inicijative i poticaji da se očuvaju značajni tragovi hrvatske srednjovjekovne prošlosti na ovom prostoru. Nadajmo se da će iskoristiti svoj položaj i da neće dopustiti da se Uzdah kula uruši do kraja.