Šibenska okolica u 21. stoljeću: Danilo, Dubrava i Sitno Donje u minusima, a Brodarica, Zlarin, Kaprije i Žirje u plusevima

Danas – u 29. nastavku serijala - iz „Velikog prezimenika Šibensko-kninske županije“ prenosimo sažeti prikaz najbrojnijih prezimena u okolici grada Šibenika, službeno – na njegovu širem području s pripadajućih 30 naselja, za popisa iz 2021. Prikaz svih prezimena (sa 10 i više nositelja), s pratećim povijesnim napomenama i demografskim tumačenjima, nalazi se u knjizi. Izvor tih podataka je posebna studija, koju je Ivo Jakovljević naručio od Državnog zavoda za statistiku, izvedena iz popisa stanovništva u 2021.

Novi ideal: imati stan u Šibeniku, staru kuću na selu i vikendicu uz more

Stanovništvo iz naselja, koja pripadaju širem području Šibenika, bila su i ostala glavni demografski potencijal za preseljavanje u Šibenik kroz cijelu šibensku povijest, ali posebno intenzivno u razdoblju od 1991. do 2025. Čak polovina od tih 30 naselja zbog blizine grada u 21. stoljeću prerastaju praktički iz obližnjih naselja u prigradske šibenske četvrti.

Uz to znatan broj obitelji iz te šibenske najbliže okolice, uz stanove u Šibeniku, zadržavaju svoje stare kuće u svojim selima, mnoge od njih obnavljaju, a s nekima, nakon njihove potpune obnove i dogradnje, od europske 2013. ulaze i u turističku ponudu. Kao da je mnogima novi ideal: imati stan u Šibeniku, staru kuću na selu i vikendicu ili apartmane uz more!

Prema podacima iz popisa stanovništva iz 2011. i 2021. godine, šibensko se zaleđe, kao i grad Šibenik, i dalje održava ili umjereno smanjuje, a pojedina priobalna naselja i otočka mjesta blago popunjavaju. Tako se od 2011. do 2021. izrazitije smanjio broj stanovnika samo u Dubravi, Zatonu i Sitnom Donjem, a umjereno ili znatno povećao u Brodarici i Žaboriću te na šibenskim otocima: Zlarinu, Kapriju i Žirju. (Podsjećam, otok Prvić pripada gradu Vodicama.)

Kao ilustraciju tih novih trendova u stanovanju, zapošljavanju, posjedovanju nekretnina i preseljavanju prebivališta u grad ili u priobalni pojas u 21. stoljeću, donosimo sažetke iz pregleda naseljenosti kopnenih naselja: Danila, Dubrave, Vrpolja i Zatona, te otoka: Zlarina, Kaprija i Žirja.

Prezimena na Danilu nekad i sad

Najstarija zapisana prezimena s područja Danila – prema nalazima Krste Stošića – su: Neborgia i Kečić iz 1460., Zločić i Milgostić iz 1449. i Grubišić iz 1489. Od početka 19. do sredine 20. stoljeća ukupan broj stanovnika u Danilu Birnju, Danilu i Danilu Kraljicama varirao je od 500 do 1100, da bi nakon Drugog svjetskog rata stalno opadao, a osobito u 21. stoljeću (zbog pada nataliteta te preseljavanja, pretežno u Šibenik i Zagreb). Tako je za popisa iz 2011. na širem danilskom području stanovalo 909 stanovnika. Ali, prezimenski se sastav nije mijenjao (jer od 19. stoljeća do danas nije bilo značajnijeg doseljavanja novih prezimena). Uoči Drugog svjetskog rata brojnija danilska prezimena su: Grubišić, Malenica, Višnjić, Blaće, Rončević, Grgić, Zorčić, Klarendić, Stančić, Junaković, Vrljac, Rupić, Čelar, Pilipac, Svračak, Brajica, Radulić, Žaja, Rudan, Pavković, Erak, Kljajić, Klisović, Mišura (došli iz Mandaline), Sulje, Spahija, Rak, Vukšić, Vučenović, Bralić, Jakšić, Ramadža, Jakoliš, Bedrica (došli iz Šibenika) i Grandeš. Tim prezimenima za popisa iz 2001. i 2011. treba dodati samo prezime Aužina. U sva tri naselja i u 21. stoljeću nastavilo se smanjivanje broja stanovnika (zbog nižeg nataliteta i preseljavanja u Šibenik, Split i Zagreb): u Danilu se broj stanovnika s njih 372 u 2011. smanjio na 321 u 2021., u Danilu Birnju sa 435 na 406, i u Danilu Kraljice sa 102 na 88 osoba u istom desetogodištu.

Dubravska prezimena unazad 250 godina

Prema nalazima Krste Stošića, uoči Drugog svjetskog rata u Dubravi su bila sljedeća prezimena (s tradicijom tada duljom od 150 godina): Belamarić, Gojanović, Grubišić, Junaković, Juras, Jurković, Kokić, Lacmanović, Pavić, Protega, Rak, Rupić, Šišak, Škugor i Vukorepa. Prema procjenama Državnog zavoda za statistiku, u Dubravi je 1857. bilo 316 stanovnika, 1900 e njih 746, 1931. njih 1465, a najviše – 1953. godine, njih 1537. Otad se naseljenost Dubrave blago smanjuje, iako se tamošnja kvaliteta života i stanovanja radikalno poboljšala: 1971. u Dubravi ih je 1332, 1991. njih 1231, 2001. njih 1216, i 2011. njih 1179 stanovnika. Najbrojnije prezime i za popisa iz 1948. – Škugor, na račun visokog nataliteta održalo je vodeće mjesto u Dubravi, ali se do 2001. probilo i među najbrojnija šibenska prezimena. Isto su to uspjeli i Raci, i Junakovići, kao drugo i treće najbrojnije dubravsko prezime, s visokim pozicijama među najbrojnijim šibenskim prezimenima. Za razliku od većine ostalih prezimena iz šibenskog zaleđa, dubravska su uglavnom preseljavala u Šibenik, pa zato ne čudi što su i u 2021. među brojnijim šibenskim prezimenima baš Škugori, Raci, Junakovići, Protege, Jurasi, Relje, Rupići i Gojanovići. U 21. stoljeću i Dubrava svoje novo mjesto pod suncem počinje tražiti u turizmu, nastojeći umrežiti svoje ekološke poljoprivredne proizvode, te ugostiteljsku, gurmansku ponudu s blizinom šibenske rivijere i novom mrežom prometnica u neposrednoj blizini. Nasuprot tom trendu, pred pritiscima koje izaziva turistička ekspanzija u staroj šibenskoj jezgri i u Varošu (izloženom sve bučnijim ljetnim manifestacijama u trokutu bliskih mu tvrđava), Dubrava se ponovno otkriva kao sigurno i zdravo utočište, u koje preseljavaju i neki pokretljiviji Šibenčani (bilo da tamo grade ili kupuju svoju drugu nekretninu za miran i zdrav život, ili da tamo – nakon prodaje svoje nekretnine u Šibeniku, trajnije preseljavaju). Broj stanovnika u Dubravi je u 21. stoljeću više-manje stabilan: za popisa iz 2011. bilo ih je 1179, a za popisa iz 2021. njih 1117.

Vrpolje: od najstarijih Grgurevića do Jakovljevića rečenih Šuperbića i rečenih Mora

Naselje iznad Donjeg polja začeto je još u Iliriku, a na osnutku Šibenske biskupije – prema nesigurnim, ali najdetaljnijim zapisima Krste Stošića – 1298. ima 20 kuća i 208 stanovnika. Od prvih prodora Osmanlija, kada oko 1500. mnogi Vrpoljani sele na Krapanj, pa sve do sredine 18. stoljeća, Vrpolje je sa svojim kaštelom česta žrtva turskih napada i mletačke obrane. Zato je stanovništvo prisiljeno na privremeno izbjeglištvo ili na trajnije preseljavanje u Šibenik i na šibenske otoke. Tako 1681. u Vrpolju živi samo pet obitelji, no 1775. ih je 48, s ukupno 495 članova. Do 1931. broj stanovnika u Vrpolju se udvostručio, na njih 815, a povijesno najviše bilo ih je – prema podacima Državnog zavoda za statistiku – za popisa iz 1961. godine – njih 846. Otad, u idućih 50 godina Vrpolje je održalo svoju naseljenost, pa ih je – uz blagi pad nataliteta – za popisa iz 2011. bilo 776, a za popisa iz 2021. njih 731. Zbog blizine Šibenika mnogi su ostali živjeti u Vrpolju, pa je manjina koja je iseljavala svoje atraktivnije utočište nalazila uglavnom u Zagrebu. Najstarija vrpoljačka prezimena su: Grgurević – iz 1447. godine, Pribković – iz 1449., a uoči Kandijskog rata i kuge u Šibeniku: Hrelja, Belamarić, Klarendić, Validžić, Ljubetić, Radnić, Ivanić, Sabljić, Mučić, Vranković, Ljubetić, Stanić i Jelić, te 1714. Ljubetić reč. Ban. Njima se nakon Kandijskog rata i kuge, do 1717. priključuju doseljena prezimena: Hadronić (kasnije Jadronja) iz Vrlike i braća Petković iz Vranjica. Sredinom 18. stoljeća u Vrpolju se pojavljuju i ova prezimena: Plenčić (kasnije Plenča), Perketa, Landeka, Šarčević (danas Šarić), Bumbak, Komadina i Pivac, te Jakovljević reč. Šuperbić (kasnije Šuperba) i Jakovljević reč. Moro. U 21. stoljeću najbrojnija vrpoljačka prezimena su: Petković, Vrcić, Papak i Jelić.

Prezimena iz Zatona: od Vukovića i Vudragovića do Živkovića i Cvitana

Najstarija su prezimena (prema nalazima Krste Stošića): Vuković i Stipošević – 1470., Vudragović reč. Ševerdija – 1699., te iz 1718. godine od brojnijih: Živković, Milošević, Mršić (kasnije Mrša), Kalafatić, Martinović, Bilušić, Klarin, Đaković, Vulinović, Čoga, Dodig, Ivanda, Jurleka i Cvitan (i taj se sastav nije znatnije mijenjao do 21. stoljeća). Godine 1709. u Zatonu je bilo 17 kuća sa 97 stanovnika, 1901. godine 128 kuća sa 1044 stanovnika, a 1939. u oko 330 kuća povijesno najviših 1600 stanovnika. Zbog velikih ljudskih i materijalnih žrtava u Drugom svjetskom ratu, godine 1953. u Zatonu živi 336 stanovnika manje nego 1939. Za popisa iz 2011. u Zatonu je 978 stanovnika, a za popisa iz 2021. njih 931. U 21. stoljeću najbrojnija zatonska prezimena su: Mrša (133 člana u 49 obitelji), Martinović (95 članova u 34 obitelji) i Ševerdija (83 člana u 31 obitelji), te Cvitan, Čoga, Dukić, Crnica i Milošević. Glavni pravci preseljavanja Zatonjana unazad 70 godina su: Šibenik, Vodice i Zagreb.

Zlarinjani od Acalina i Aduma do Trute i Vukova

Najstarija zlarinska prezimena su bila i još postoje (abecednim redom): Acalin, Adum, Aleksa, Alfier, Antolos, Balin (rečeni Kranjac), Bebanović (kasnije Beban), Bjažić, Grando, Grgas, Grgurev, Kaloper, Ležaja, Ljuba, Maglica, Makale, Manoš, Strelov, Strika, Škalabrin, Tabulov, Truta i Vukić (kasnije Vukov). Prvi zlarinski vikendaši i turisti u 14., 15. i 16. stoljeću bili su iz šibenskih plemićkih obitelji, koje su na Zlarinu sagradile i svoje ljetnikovce: Dominisi, Lascariji, Kosirići, Šižgorići, Mužići, Divnići, Casinelliji, De Nigrisi, Semonići, Andreisi, De Galovi, Landi, Prottiji i Contariniji. Većina tih prezimena – iako su imala i barke i ljetnikovce na Zlarinu – nije uspjela preživjeti šibensku kugu iz zlokobnog ljeta 1649. – pa je najljepši dio ljetnikovačkog korpusa Zlarina dugo poslije bio prazan i zapušten. Čim je – nakon mletačke pobjede u Kandijskom ratu i strašne kuge u Šibeniku (1649.) – prestao migracijski pritisak iz šibenskog zaleđa, krenuo je i povratak dijela doseljenih izbjeglica natrag, u šibensko zaleđe, pa i prvi val preseljavanja iz Zlarina na kopno, u Zablaće (Antolosi, Grgasi, Ležaje). Visok natalitet na Zlarinu i ekonomika ribarstva, koraljarstva te pomorske trgovine činili su svoje: tako je 1868. na Zlarinu živjelo i radilo više od 3000 stanovnika. No, ne zadugo, jer su nagli uspon šibenskoga gospodarstva i izazovi novog života u Americi pokrenuli dva snažna iseljenička vala: jedan prema Šibeniku, a drugi preko Atlantika. Veliki lom u broju stanovnika dogodio se između rekordne 1868. (kad ih je bilo 3063) i 1880. (kad ih je ostalo 1684)! Zatim slijede godine blagog oporavka naseljenosti: godine 1921. ih je 1980., a za njih na Zlarinu – prema zapisu Krste Stošića – radi i 18 dućana, sedam pekara, dvije mesnice i ribarnica, uz brojne obrte (zidari, kalafati, koraljari, stolari, bačvari…). Otad slijedi nezadrživo kronično iseljavanje i novi strmi pad: godine 1991. na Zlarinu je samo 359, a – prema popisu stanovništva – godine 2011. samo 278 stanovnika, iako struju ima od 1929., priključak na šibenski vodovod od 1976., kao i solidnu brodsku vezu sa Šibenikom, Prvićem i Vodicama. Od 2011. do 2021. na Zlarinu je ipak povećan broj stanovnika, sa 278 na 293. Novo ili završno iseljavanje u većini slučajeva je motivirano obrazovanjem i zapošljavanjem, uglavnom u Šibeniku i Zagrebu. Ništa bitnog u oživljavanju otoka izvan turističke sezone nisu donijeli ni sve masovniji turizam, kao ni strana ulaganja u otkup nekretnina na otoku: turizam – osobito ako je elitni – većinu koristi, širom Hrvatske, a osobito u neproizvodnom Zlarinu – donosi stranim vlasnicima nekretnina i jahti, te većinskim vlasnicima telekomunikacija, trgovačkih lanaca, banaka, Ine, farmaceutskih proizvoda, kozmetike, estradne ponude i turističkih agencija. To se najplastičnije očituje u sve većem raskoraku između sve masovnijeg turizma i zlarinske infrastrukture (odvodnja, čistoća, vezovi, sidrišta, nadzor), pa će zbog oskudice vlastitih prihoda (i zlarinskih, i šibenskih, i županijskih i iz državnog proračuna) i Zlarin – baš zahvaljujući turističkim rekordima – u svojim glavnim uvalama bar desetak dana i idućeg ljeta izgledati gotovo kao prenapučene i ekološki neodržive Vodice ili Solaris (koji se od 2021. zove Amadriapark). Koja su prezimena na Zlarinu dočekala 21. stoljeće? Prema popisu iz 2001., na Zlarinu je bilo još 26 prezimena, odreda domaćih (prvi broj pokazuje ukupan broj osoba, a broj u zagradama broj obitelji): Acalin 2 (1), Aleksa 1 (1), Alfier 9 (3), Beban 9 (4), Biberica 8 (2), Bjažić 6 (4), Celić 9 (3), Cukrov 24 (8), Gregov 20 (10), Kaloper 9 (4), Kranjac 11 (3), Kursar 5 (2), Lučev 8 (3), Ljuba 2 (2), Madeško Manoš 4 (2), Makale 5 (4), Miškov 4 (2), Strika 9 (5), Tabulov 2 (1), Tabulov Truta 4 (2), Tešulov 2 (1), Truta 2 (1), Viculin 2 (1), Vukov 10 (5) i Vukov-Colić 3 (1). U odnosu na 1948., samo su Cukrovi povećali svoju brojnost, sa 18 (3) na 24 (8), dok su u opadanju – među najbrojnijim zlarinskim prezimenima – i Gregovi, sa 37 (10) na 20 (7), i Kranjci, sa 13 (6) na 11 (3), i Vukovi, sa 52 (14) na 10 (5), i Vukov-Colići, sa 9 (4) na 3 (1), kao i Alfieri, sa 11 (3) na 9 (3), i Makale, sa 19 (8) na 5 (4), a osobito Maglice, sa 15 (5) na – ništa, i to i u Zlarinu, i u Šibeniku. Većina potomaka nekad najbrojnijih obitelji sa Zlarina danas žive u Šibeniku, Zlarinu i širom Amerike, kamo su selili i prihodi od prodaje dijela obiteljskih nekretnina ili ekstra-prihodi od pretvaranja pašnjaka u turističke i građevinske terene. Najbrojnija prezimena za popisa iz 2021. su: Bjažić, Cukrov, Gregov i Kranjac.

Kaprijani više nisu samo Jelovčići i Radovčići

Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, na Kapriju su svoja prebivališta imala samo 194 stanovnika (ili njih čak gotovo 55 manje nego ne tako davne 1971., ali 30 više nego za popisa iz 2011.), među kojima su se njih 100 prezivali ili Jelovčići, ili Radovčići. Ostali, malobrojni, su u većini doseljenici unazad 30 ak godina, raspršeni na rastućem broju apartmanskih adresa i vezova za brodice i jahte. Za razliku od povijesnog Kaprija kao pašnjaka za koze (od njihova latinskog caper i talijanskog capra, nastalo je i ime tog otoka, gdje su koze pasle još i za rimske prevlasti nad Ilirikom u 1. stoljeću), suvremeno je Kaprije (bez ijedne koze) jedna od najsigurnijih luka za jadranske jahtaše, usred najatraktivnijeg akvatorija, koji je na plovidbenim rutama između Nacionalnog parka Kornati i Nacionalnog parka Krka. Kaprije je još od 14. stoljeća – prema zapisima šibenskog povjesničara Krste Stošića, bilo u posjedu ili u najmu šibenskih plemića, od Ljubića, Divnića i Mihetića, do Calafattija i Pellegrinija. Prva stalno naseljena obitelj bili su Bilušići iz 1448. Nakon prvih turskih navala u šibenskom zaleđu, oko 1500. na Kaprije su iz Primoštena, skupa sa stokom, prebjegli prvi Jelovčići i Radovčići, postavši kmetovi šibenskih plemića. Davne 1603. tih prvobitnih Jelovčića i Radovčića na Kapriju je bilo samo 16, u četiri obitelji. Godine 1836. bilo ih je 131 u 15 obitelji, 1901. čak 481 u 69 kuća, 1928. već 650 u 96 kuća, a 1939. njih 795 u stotinjak kuća, no uz još stotinjak iseljenih u obje Amerike. Od sredine 19. stoljeća na Kaprije s Prvića preseljavaju Barini i Lakoši, ali Jelovčići i Radovčići i otad predstavljaju više od 90 posto otočkog stanovništva. Na vrhuncu naseljenosti, u rujnu 1933. na Kapriju se otvara škola za prvih 120 učenika. Nakon Drugog svjetskog rata, prema popisu stanovništva iz 1948., na Kapriju je stanovalo 188 Jelovčića u 38 obitelji, te 387 Radovčića u 88 obitelji, i 63 Lakoša u šest obitelji. Izvan Kaprija (ne računajući iseljene u Ameriku), živjelo je samo 32 Jelovčića u šest obitelji u Jezerima, i troje u tri obitelji u Šibeniku, te 34 Radovčića u 11 obitelji u Šibeniku, 10 u dvije obitelji u Prvić Šepurinama i 15 u sedam obitelji u Zagrebu, kao i 29 Lakoša u devet obitelji u Prvić Luci, šestoro u tri obitelji u Šibeniku i 15 Lakoša u šest obitelji u Zagrebu. Prema snimci prezimena, izvedenoj iz popisa stanovništva iz 2001., na Kapriju je bilo samo 28 Jelovčića u 20 obitelji i još neloše držećih 79 Radovčića u 50 obitelji, te osam Lakoša u šest obitelji. Ostalo su, po jedan ili dvoje u jednoj ili dvije obitelji, s prijavljenim prebivalištem na Kapriju te 2001. bila prezimena Barin, Beader, Borković, Bračanov, Bura, Gulin, Kalabis, Kristek, Kalauz, Matić, Rašković, Sjekavica, Stipandžija, Vranjić, Vrbičić, Zafranović i Zaninović. Ključna se demografska i vlasnička promjena unazad 30 godina dogodila u zemljišno-knjižnom uredu, gdje su i neka furešta (a ne samo šibenska) prezimena preuzela dio kaprijanskih parcela i krupnijih nekretnina. Te 2001. većina je Radovčića, njih 199, stanovala u Šibeniku, u 81 obitelji, te u Zadru, njih 27 u 11 obitelji, a većina Jelovčića u Šibeniku, njih 79 u 36 obitelji, te njih 29 u 13 obitelji u Zagrebu, a usitno još i u Jezerima, Brodarici, Splitu, Vodicama i Prvić Šepurinama.

Prezimena na Žirju: od Vulkovića i Grguričina do Alića i Šižgorića

Žirje, još od 1950 ih, drastično gubi svoje stanovništvo: većina su selili u Šibenik, pa – u 21. stoljeću – iz Šibenika u Zagreb i na razne strane svijeta. Najveću napučenost Žirje je imalo 1928., kad je u 115 kuća stanovalo 750 stanovnika. Prema popisu stanovništva iz 2011., na Žirju su svoje prebivalište imale samo 94 osobe, od kojih je samo polovina i zimi živjela na otoku. Dakle, Žirje iz 2011. je imalo samo jednu desetinu stanovništva od prije 90 godina (računajući na prosjek između prijavljenih i stvarno naseljenih mještana). Ipak, prema broju stanovnika za popisa iz 2021. Žirje je živnulo – popisanih je bilo 147. Žirje je bilo naseljeno još i u 3., 2. i 1. stoljeću prije naše ere, za vrijeme Ilira, a zatim i rimske prevlasti na području šibenskog akvatorija, priobalja i zaleđa. No, prvi su pouzdaniji podaci o njegovu stanovništvu iz 1298. (godine osnivanja Šibenske biskupije), kad je – prema kasnije osporavanim zapisima šibenskog povjesničara Krste Stošića – u 23 kuće stanovalo 103 Žirjana. Godine 1742. u 33 kuće bilo ih je 178 (među kojima i potomci onih što su pred strašnom kugom iz 1649. pobjegli iz Šibenika), a 1901. u 88 kuća njih 634. Veliko, kronično iseljavanje s otoka počelo je od 1950 ih, da bi se do 2001. stanovništvo smanjilo za dvije trećine (na 250), a otad još za dvije trećine. Od 1980., iz godine u godinu i na Žirju se povećavao broj vikendica, apartmana i turističkih nekretnina, tako da je u punoj turističkoj sezoni na otoku i u njegovim zlatnim uvalama u istom danu tijekom ljeta 2025., skupa sa jahtašima u prolazu, znalo boraviti gotovo jednako osoba, kao i za najveće napučenosti otoka, kad ih je bilo oko 750 (davne 1928.)! Najstarija žirajska prezimena iz 15. stoljeća su (prema Krsti Stošiću): Vulković i Gozmanović, a za njima Radaković, Kaleb, Milgostić i Cvitković. U 16. stoljeću javljaju se prezimena Kraljić i Vlašić, a u 17. Modun, Grguričić, Grguričin i Makarunić. Krsto Stošić ističe da i on potječe sa Žirja, jer mu je predak, Andrija Grguričin, preselio u Šibenik prije 1744., i po nekoj (pretkinji) Stošiji prozvao se Stošić. Prva detaljnija snimka žirjaskih obitelji i prezimena potječe iz 1939., kad je na otoku stanovalo Alića Savčića u tri obitelji, Alića Ungara u četiri, Alića Tarokola u dvije, Bilana u osam, Dabova u pet, Grguričina u jednoj, Jajaca u jednoj, Jerkova u četiri, Jurata u dvije, Jurića u dvije, Kalabrisa u jednoj, Kolina u dvije, Kolina Dobre u četiri, Kolina Perina u četiri, Milankova u sedam, Miškina u devet, Mrvica u četiri, Požarova u šest, te Šižgorića Milankova u jednoj obitelji. Šezdeset i dvije godine kasnije, za popisa iz 2001., na Žirju je stanovalo 12 Alića u osam obitelji, troje Bilana u dvije, dvoje Dobra u jednoj, osmero Grguričina u četiri obitelji, troje Jajaca u dvije, petoro Jerkova u četiri, petoro Jurata u dvije, devetoro Kale u sedam, sedmoro Miškića u četiri, 11 Mrvica u 8, pa 9 Pašara u 6, 8 Romana u 5, te 16 Šižgorića u deset obitelji. Između dvaju popisa, iz 1948. i iz 2001., većina žirajskih Alića preselila je u Šibenik, kao i većina Bilana. U istom su smjeru iseljavali s otoka i Dobre, i Grguričini, pa i Kale, od kojih su neki preselili i u Zagreb. Podjednakim su tempom i postotkom, u Šibenik preseljavali i Mrvice, Pašare, Romani i Šižgorići, od kojih su neki odselili i u Rijeku, Split ili Zagreb, pa nekolicina i u SAD. Za popisa iz 2021. najbrojnija su prezimena na Žirju: Alić, Miškić, Mrvica i Šižgorić.

KOMENTAR: Glavni smjerovi preseljavanja i iseljavanja iz užeg dijela Šibenika ili stanovanja povremeno u jednoj, a povremeno u drugoj nekretnini u gradu i izvan grada, bliže moru, od 1961. do danas su bili i ostali: Bilice, Brodarica, Primošten, Srima, Jasenovo i Žaborić, te – izvan Šibensko-kninske županije – Zagreb i Split. Zato je za popisa iz 2021. u gradu Šibeniku (bez 30 naselja iz njegove okolice) bilo samo 31.085 stanovnika – približno kao 1971. godine!