Riječ je o knjizi koja objedinjuje sve ‘razgovore’, ‘svjedočanstva’ i ‘portrete’ iz listova i časopisa kojima je don Stipe bio pokretač i glavni urednik od 1972. do 2019. godine. Don Stipu smo posjetili u Jurlinovim dvorima u Primoštenu Burnjem, gdje nas je dočekao u hladu velike smokve, a dobrodošlicu nam je poželio i magarac Dinko.

- Prvo ćemo popiti kavu, onda ćemo napraviti intervju, a nakon toga ćemo se počastiti pršutom, sirom i vinom - kazao nam je odmah plan i krenuo kuhati tursku kavu.

Ako ćemo odmah izvući zaključak, i objasniti naslov njegove nove knjige, bio bi da su ljudi tog kraja ugodni, ali njihovi životi su sve, samo ne ugodni. Pitali smo don Stipu kako život otkako smo posljednji put razgovarali, kada je izdao memoare ‘U znaku Jone, sjećanja’.

- Nakon toga je izašla velika fotomonografija ‘Jurlinovi dvori, krijesnica u mrkloj Bosiljini’, poslije toga sam izdao knjigu ‘Baština izgubljene Bosiljine’. To je povijesna i znanstvena knjiga, nagrađena Zlatnom poveljom Matice hrvatske. Radili smo je Roko Ivanda i ja. I sada sam izdao ‘Razgovore’ - priča nam don Stipe.

‘Razgovori (ne)ugodni puka primoštenskoga’ aludiraju na Kačića, baš kao on, i don Stipe je slušao razgovore. Kaže kako je ljudima tako pomogao da naglas izgovore stvari koje prije nisu smjeli, htjeli, ili nisu imali snage izgovoriti ih.

- Oni su dugo u sebi to nosili, a htjeli su da ih drugi čuju. To će ostati kao trag vremenskog perioda od 100 godina. Osim toga, drago mi je da će ljudi koji su živi saznati kako se tu živjelo u prošlosti i što se sve događalo, a događalo se puno. Promjene su brojne, a ljudi su uvijek bili jadni. Pogledajte sadašnji Primošten, dolje je sve šminka, tu gore ništa. Baš ništa - priča nam ovaj promotor baštine.

Većina stanovništva je otišla iz tog kraja, priča nam don Stipe, populacija se smanjila peterostruko, a za to daje logičan razlog.

- Ako ste imali petero djece, samo jedno može ostati, četvero idu. Zemlje je dovoljno samo za jednoga i tako je bilo. Danas su opustjela i polja, nema žita. Taman bi sada bila vršidba, a nema ničega. To je što se tiče demografije, a oni koji su i dalje tu, pomalo vide i vrednuju to što su ostali da bi spasili kuću, zemlju, da se može živjeti i zaposliti, prodati koju litru ulja ili vina. Isplati se na kraju. Tu je još uvijek mirno i ekološki lijepo. Ljudi koji su ostali uglavnom su zadovoljni, iako bi baš kao i ja voljeli da je tu kao u unutrašnjosti Istre. Bogatiji smo od njih, povijesno, arheološki i etnografski, samo to treba valorizirati - priča nam don Stipe, a dokaz su njegovi Jurlinovi dvori u kojima iz svakog ugla izvire povijest, a imanje izgleda kao da je vrijeme stalo u vremenu kad se zemlja obrađivala.

‘Pogledajte onu vjenčanicu’, kaže don Stipe misleći na cvjetni plašt jasmina koji ‘pada’ po zidu pokraj kojega se nalazi ilustracija Adama i Eve, jer don Stipi je cilj da imanje izgleda kao Edenski vrt. Pokazuje nam lovor, trešnje, tikvice, rajčice, masline, lozu, a kaže da svaki dan barem dva sata potroši na navodnjavanje povrća koje, ističe, ne prska s ničim.

- Kad sam na ovom imanju osjećam povezanost sa svojim precima, a njihove priče prenosim ljudima. Primošten je počeo ovdje, a ne uz more. Tu je Bojana, voda je život pa su tu su bila polja. U Srednjem vijeku Prhovo ima između 500 i 600 stanovnika, upravo zahvaljujući Bojani jer su mogli imati i stoku. Našli smo ciglu rustike koja nje dokaz da su se ljudi tu naselili još u vrijeme Rimljana. Bilo je nekoliko valova selidbe, što zbog ratova, što zbog suše, što zbog izmjene vlasti i ljudi koji su izrabljivali našeg čovjeka. Ljudi su ovdje živjeli kao kmetovi. Vidite onu dolje kuću, tu su bili Marinčići i zato se ovo zove Marinčića Draga. Oni su od ljudi, kmetova sabirali pet do deset posto od vina, ulja i stoke. Možda je bila sušna godina, a ti isto moraš dati. To je bilo grozno - priča nam.

Upravo je zato prikupljao sva svjedočanstva, a kada su govorili na primoštenskom dijalektu, kaže da je sličilo kao da riječima grade svojevrsni suhozid, bunju ili poljsku kapelicu, od surog kamena, i tako su gradili svoje primoštenske rečenice koje jednako naviru iz srca i iz glave.

Zanimljivo je kako su se Primoštenci branili od tuče, jer bi im uništila ono od čega žive i što jedu.

- Pričao mi je to čovjek prije tridesetak godina. Bio je remeta u crkvi, a kad bi dolazilo nevrijeme, što se vidjelo po gustim crnim oblacima i vjerovalo se da su vještice ili vidine bile krive za to, imao je zadatak zvoniti u bilo koje doba dana. Morao je i pucati iz kancuna. Ovdje imam tu spravu koju su koristili, mislim da je jedina ostala u Dalmaciji. Stavljali su maškul, nabili bi baruta i piriju na vrh, to bi puklo, a dokazano je da kad se tako sruši naoblaka, nema tuče. Tako se hvalio da kad bi on pucao, tuče nije bilo - priča nam zanimljivu priču don Stipe dodavši da ne zna točno je li to stvarno bilo uspješno ili ne.

Ako se vratimo na zaključak s početka teksta da su ljudi ovog kraja ugodni, a životi neugodni, don Stipe će se složiti. Ljudi su bili povezaniji, možda su bili nepismeni, ali su srcem bili pismeniji od pismenih. Osjećali su, svi su znali što je dobro, a što loše. Takav je bio život, unatoč siromaštvu, ratovima, pljačkama i desetinama.

- Taj je čovjek sa svih strana patio, ali ostao je čovjek. Čak i nakon najveće tragedije koja nas je pogodila 16. listopada 1942. godine. Imao sam točno 12 dana. Šibenska partizanska četa, na čijem je čelu bio Nikola Sekulić Bunko, pilala je stupove za telefon prema Splitu, pa bi došli Talijani i to popravljali. U petak 13. listopada išli su s dva auta uz Jelinjak, znate onu veliku okuku. Sačekali su ih i ubili desetak Talijana - priča nam bolnu priču.

Napravili su krvoproliće i pobjegli, kasnije su Talijani pokupili svoje i pokopali ih u Mandalini, a general Fulgosi je rekao da će njihovi biti osvećeni. Uvijek bi nakon ovakvih događaja uslijedila odmazda.

- Zašto su baš tu postavili zasjedu ako su znali da slijedi odmazda, postavlja se pitanje. Upravo to se dogodilo dva dana nakon. U nedjelju sam se krstio, u ponedjeljak je krenula akcija. Avioni, udri, tuci, tuci, od kuće do kuće, sve pali i sve ubijaj. Samo je u našem selu, koje je imalo 100 ljudi, ubijeno njih 18, a među njima i moj djed. Tristo kuća je spaljeno na ovom cijelom području, 164 osobe su odvedene u zarobljeništvo u hangare u Vodice, Zlarin i Molat, a preko 150 djece su postali siročad bez jednog ili oba roditelja. Ljudi su ostali bez svega što je valjalo - kaže nam.

To je razlog zašto je napisao ovu knjigu, koja će biti predstavljena krajem lipnja u šibenskoj knjižnici, da ljudi čuju i ne ponove iste greške. Budućnost ovog kraja je dvojbena, kaže don Stipe, ali bez nade se ne može živjeti. Uz sve nevolje, ipak je pozitivan.

Kakve je sve razgovore i svjedočanstva prikupio, poslušajte na predstavljanju knjige 2. srpnja u 11 sati u multimedijalnoj dvorani šibenske knjižnice i pročitajte u knjizi!