Od Fiće do stojadina: Automobili koji su nekad punili šibenske ulice

Fićo parkiran na Poljani, stojadin natovaren stvarima za vikend na Jadriji, tristać na putu prema selu i jugić koji se ljeti kuhao u koloni prema Vodicama. Desetljećima su takvi prizori bili dio svakodnevice na šibenskim ulicama.

Automobili nisu bili samo prijevozno sredstvo. Kupovali su se rijetko, dugo štedjeli i još dulje vozili. Jedan automobil često je služio cijeloj obitelji, a putovanje na plažu, u selo ili do Splita planiralo se ozbiljnije nego danas odlazak na drugi kraj grada.

Fićo je mogao svugdje

Zastava 750, svima poznata kao fićo, bila je jedan od najprepoznatljivijih automobila bivše države. Malen, jednostavan i dovoljno uzak da se provuče ulicama u kojima bi današnji automobili teško prošli, godinama je bio čest prizor po Šibeniku.

U njega je stajalo više ljudi i stvari nego što bi se danas činilo mogućim. Obitelji su fićom odlazile na more, putovale preko cijele zemlje i prevozile sve što je trebalo. Ako bi stao, gotovo uvijek se u blizini našao netko tko je znao otvoriti poklopac motora i pokušati riješiti problem.

Stojadin, obiteljski ponos

Zastava 101, popularni stojadin, bio je korak više. Prostraniji, ozbiljniji i praktičan zbog petih vrata, postao je jedan od simbola obiteljskog automobila sedamdesetih i osamdesetih godina.

Na njegov krov stavljalo se sve što nije moglo stati u prtljažnik. Torbe, madraci, sklopive stolice i oprema za more putovali su prema Jadriji, Žaboriću, Brodarici i vikendicama uz obalu. Ponekad se činilo da je iznad krova bilo više stvari nego u automobilu.

Tristać, jugo i peglica

Fiću i stojadina na šibenskim cestama pratili su Zastava 1300, poznata kao tristać, te kasnije Yugo, automobil koji je mnogim mladim vozačima bio prvi vlastiti prijevoz.

Popularna peglica, odnosno Fiat 126p, bila je još manja od fiće, ali je uredno obavljala gradske zadatke. Renault 4, kod nas jednostavno „četvorka“, bio je posebno cijenjen zbog praktičnosti. Vozio je po asfaltu, makadamu i seoskim putevima, a u njega se moglo ukrcati gotovo sve.

Tu su bili i Renault 4 i 5, Citroënova „spačeka“ i „dijana“, Volkswagenova Buba, Golf jedinica, Opel Kadett, Lada, Wartburg, Škoda i brojni drugi modeli kojih danas na cesti gotovo više nema.

Bez klime, serva i pomoći pri parkiranju

Ljetna vožnja tada nije bila osobito ugodna. Klima-uređaj bio je luksuz, prozori su se spuštali ručno, a plastična sjedala ostavljena na suncu nisu opraštala kratke hlače.

Nije bilo navigacije, senzora ni kamera. Karta se držala u pretincu, smjer se pitao kroz otvoreni prozor, a kod parkiranja se vjerovalo vlastitoj procjeni ili osobi koja je mahala rukama iza automobila.

Kvarovi su bili češći, ali su automobili bili jednostavniji. U prtljažniku su se držali rezervni dijelovi, alat, kanistar i pokoja boca vode. Guranje automobila da bi upalio nije bilo ništa neobično.

Automobil se nije mijenjao svake četiri godine

Vozilo se čuvalo, popravljalo i prenosilo s roditelja na djecu. Svaka ogrebotina imala je priču, a susjedi su znali tko vozi koji automobil. Registarska oznaka i boja često su bili dovoljni da se odmah prepozna vlasnika.

Danas su automobili sigurniji, brži i udobniji. Ipak, rijetko koji izaziva toliko uspomena kao fićo, stojadin ili jugić koji je obilježio prve vožnje, obiteljske izlete, odlazak na plažu i čekanje uz cestu s podignutim poklopcem motora.

Koji je automobil bio prvi u vašoj obitelji i sjećate li se gdje ste se njime najčešće vozili?